Sam Bankman-Fried juče je proglašen krivim po svim mogućim osnovama: za krađu, za prevaru, za pranje para, za zaveru da izvrši organizovanu prevaru i tako dalje. Sve to zajedno može izaći na preko 100 godina zatvora. Koliko tačno, sud će izreći u martu.
U tekstovima od pre tačno godinu dana imate finansijske detalje slučaja, ali suština je da je Bankman-Fried osnovao FTX koji je banka kripto valuta, kao i investicionu kuću Alameda. Ljudi su svoje kripto valute držali u FTX banci („menjačnici“, mada to nije dobar termin za to što ovakve firme rade), a FTX tim novcem raspolagao neodgovorno, na bar dva načina:
pozajmljivao sam sebi, kupio nekretnine, uplatio roditeljima, bio filantrop i delio političke donacije
pozajmljivao je sopstvenoj Alamedi, uz fiktivni kolateral, koja je onda ulagala u razne projekte i gubila novac
I jedno i drugo su pronevere za zatvor, ali nisu isto. Prva stvar je običan lopovluk; druga se može razumeti samo kroz neki ekonomsko-psihološko-filozofski kontekst, a ni tada u potpunosti. A gro izgubljenih para odnosi se upravo na drugu stvar.
Što se ekonomskog dela tiče, recimo samo da udžbenike makroekonomije treba dopuniti u delu oko inflacije. Oni pišu da će „ekspanzivna monetarna politika“ podići indeks cena, pišu i da neće biti prijatno kada inflacija smanji realne dohotke, posle toga pređu na kamatne stope, ali ne govore dovoljno o ludilu koje štampanje para svaki put podgreje.
Jer slučaj FTX-a je upravo primer takvog ludila, gde su nekolicini 25-godišnjaka poverene milijarde dolara. Izvor tih milijardi bile su dve grupe:
Vlasnici kripto-valuta koji su kod FTX-a položili svoje depozite, sitni i krupni među njima.
Ozbiljni profesionalni investitori, neki od najpoznatijih fondova na svetu, svi oni na koje mislimo kada kažemo da su tržišta pametna i efikasna. Oni su, nakon pažljivih procena, prezentacija i sastanaka ulagali na stotine miliona dolara u firmu momka koji je svuda išao u šorcu a za vreme Zoom prezentacije sa ulagačima igrao video igru. (Isti ulagač, Sequoia Capital, mu je posle toga dao 225 miliona dolara).
Tako nešto je moguće samo kada novac pada iz helikoptera. U ovom slučaju sve je bilo vezano za tehnološki optimizam, jer je taj inflatorni balon bio najjače naduvan u sektoru novih tehnologija, startapova i venture kapitala. Nešto od toga je imalo realnu osnovu, ali je inflatorni balon naduvao očekivanja iznad svakih proporcija. Gluposti su tretirane kao inovacije, a prevaranti kao vizionari.
Zato sledeći ko se lati pisanja udžbenika makroekonomije treba da kao posledice ekspanzivne monetarne politike taksativno navede: Carlo Ponzi, Jezda, Dafina, Dogecoin, NFTs, Sam Bankman-Fried, između ostalih. Dodajmo i WeWork koji se ovih dana bliži bankrotu — primer sasvim obične poslovne ideje, zakup prostora, koju je poslovni svet u jeku balona tretirao kao svetsko čudo i obasipao milijardama.
Psihološki aspekt koji ispliva kod svake od velikih afera, kao što je pre FTX-a bio Theranos, jeste da praktično niko ne počinje kao prevarant. Oni to obično postanu u procesu.
To važi i za Sama Bankman-Frieda. On je bio kripto zaluđenik u jeku pomame i u najvećem delu ove priče njegovo razmišljanje nije bilo na liniji: „uzeću pare iz firme, ali neće me pronaći.“
Njegovo razmišljanje bilo je drugačije: „uzeću pare iz firme, ali nema veze, jer ću ionako duplirati vrednost.“
Uzmite u obzir ovaj sada već legendarni razgovor koji je Bankman-Fried u proleće prošle godine vodio u podcastu Bloomberga. U njemu ga novinar pita da objasni šta je to „yield farming“, jedan od načina na koji se u kripto-finansijama zarađuje. Bankman-Fried na to odgovara otprilike ovako:
Zamisli da imaš neku kutiju koja ne radi ništa i ničemu ne služi…
Ubediš ljude da je ta kutija velika inovacija koja će promeniti svet…
Prodaš tokene koji predstavljaju ulog u tu kutiju, dižeš hajp, ljudi počnu da njima trguju, odjednom ta kutija na tržištu vredi 20 miliona dolara…
Sada ozbiljniji investitori to vide pa uzmu da i oni kupuju udele. Cena tokena raste, ko je prvi kupio tokene ima prinos, vrednost se penje na 100 miliona dolara…
Javljaju se sve sofisticiraniji ulagači i kutija dođe do vrednosti od 200 miliona…
U tom trenutku ga finansijski novinar Matt Levine prekida i kaže: pa ti opisuješ Ponzi šemu. Ti kažeš: „Ja sam u Ponzi biznisu i odlično mi ide!“.
Nisam ovo previše uprostio. Upravo tako Bankman-Fried u podcastu govori dok je FTX na vrhuncu, dok u njega još uvek niko ne sumnja. I Levineu je odmah jasno da je to piramidalna šema.
Ali obični prevaranti piramidalnu šemu vode tajno. Bankman-Fried o svojoj šemi govori javno i ne vidi bilo kakav problem. Ni sam ne vidi da je to piramida.
Svedočenja sa sudskog procesa takođe idu u prilog teoriji da ovo nije bila samo prosta, ranije osmišljena prevara da bi se uzele pare; već prevara kao kombinacija pomame, zablude, naivnosti i nemorala.
Najveći deo para nije nestao zbog krađe, već zbog loših ulaganja. Bankman-Fried je kriv jer te pare na prvom mestu nisu bile njegove da bi smeo da ih bilo gde ulaže. Ali kada ga fiksna moralna ograničenja pravila već nisu sputavala, taj je novac uzimao, slao iz FTX-a u Alamedu i gubio kroz druga kripto ulaganja u okviru iste kripto pomame.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.