Umetničko klizanje pogledam ravno jednom u četiri godine i to se palo baš sinoć. Sada, dok traje tačka, u gornjem levom uglu idu bodovi. Klizačica prikuplja bodove dok kliza, jer se za svaki tehnički element automatski dodeljuje unapred određeni broj bodova. Posle toga sudije mogu da dodaju svoje bodove za utisak i druge subjektivne procene i tako opredele konačnu ocenu.
Na letošnjoj Olimpijadi sam sličnu stvar primetio sa gimnastikom. Dok je ranije preovladavao opšti utisak, sada su pojedinačni elementi precizno kvantifikovani. Postoje posebni bodovi za težinu izvedenih elemenata, a posebni za kvalitet izvedbe. Nađa Komaneči je nekada dobila svoju istorijsku čistu desetku jer je, prosto, impresionirala sudije opštim nastupom. Sada to ne ide tako. Performans je iseckan na pojedinačne elemente koji se ocenjuju parcijalno.
Da bi razrešili komplikovano nasleđe Maoa Cetunga za Komunističku partije Kine, kinesku decu danas u školama uče da je Mao Cetung bio 80% dobar, a 20% loš.
Takva je po meni stvar sa kvantifikacijom.
Kvantifikacija je fenomenalna, potrebna i možda najvažnija karakteristika modernog doba. Grčki filozofi imali su matematiku u smislu dedukcije, ali tek se negde u predmoderno doba i samo u Evropi, razvila kvantifikacija u smislu merenja stvari. Tu i tada počinje brojanje koliko čega ima, sumiranje, davanje ocena i definisanje jedinica mere. To je bila osnova naučne revolucije i tehnološkog skoka. Ima tvrdnji da je upravo kvantifikacija — sposobnost da se stvari objektivno izmere na nekoj skali, uporede i sumiraju — taj tajni sastojak koji je Evropi doneo nadmoć i ekonomski progres koji su usledili.
I do današnjeg dana, ako se nešto može izmeriti, onda dileme uopšte nema.
Problem je sa onim delom koji se ne može izmeriti.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.