Sutra je pravoslavni Božić, ali ovom prilikom ćemo se setiti nedavno preminulog poglavara Katoličke crkve, Benedikta XVI.
Jedan visoki kardinal ovako je pre nekoliko godina opisao poslednju trojicu papa: Jovan Pavle II bio je personifikacija duše, Benedikt XVI mozga, a papa Franja srca.
Franja je meka srca i to pokazuje toliko da među katoličkim sveštenstvom izaziva podele, da ne kažem raskol. Mnogi misle da pravi suviše kompromisa sa modernom levicom. Jovan Pavle II bio je svuda omiljen i ima posebno istorijsko mesto kao prvi neitalijanski papa i važna figura u krahu ateističkog komunizma. Ali Benedikt XVI smatran je najvećim intelektualcem među njima. On je jedini papa u poslednjih šest vekova koji je za života podneo ostavku, možda zato što su mu studije u samoći više ležale.
I u svom opusu Benedikt je najviše naglašavao ključnu ideju Katoličke crkve: da je hrišćanstvo u samom svom nastanku spoj vere i razuma. Hrišćanstvo nastaje kada je u jevrejski monoteizam, u tada neobičnu ideju da postoji samo jedan jedini svemoćni Bog, a ne mnoštvo polubogova, usađena grčka filozofija.
Mi danas govorimo o rimskoj okupaciji Izraela u Isusovo vreme, ali „rimsko“ u tom kontekstu ne znači niša drugo nego grčko. Rimsko carstvo je na istoku bilo grčko u administraciji, u jeziku i u filozofiji. I zato se oko početka Nove ere u Izraelu mešaju jevrejski verski uticaj i grčki intelektualni uticaj.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.