Ako počnete da studirate ekonomiju vaša evolucija može izgledati ovako.
Prvo, naučite da je tržišna ekonomija odlična stvar. Ponuda i tražnja donose boljitak svima.
Onda, vidite da ima nekih izuzetaka. Država treba tu i tamo nešto da uradi.
Ako ne stanete tu, možete otkriti jednu prostu stvar koja se zove „teorija javnog izbora“. Ta teorija samo kaže da sve odluke donose nekakvi pojedinci. Ne radi „država“ ništa; rade i odlučuju pojedinci. Od šefa države do nekog birokrate koji izdaje dozvolu, sve su to samo ljudi.
Za sve ljude na svetu važe dve stvari. Prva, najvažniji su nam lični, a ne neki uzvišeni državni interesi. I druga, mnogo toga ne znamo, grešimo, odbijamo da znamo, tvrdoglavi smo, emotivni i pristrasni.
Tako počinjete da sumnjate u tu državu koja treba da uradi nešto. Umesto teoretske države koja se pojavljuje i rešava stvar, vidite samo političare i birokrate koji rade za sebe i za svoj opstanak na vlasti — a onda i u tome greše.
Ekonomisti za ove argumente znaju, samo ih mnogo njih ignoriše. Ali oblast koja za iste argumente uopšte nema sluha su međunarodni odnosi. Tu svi, od stručnjaka i profesora do kafanskih teoretičara, govore o racionalnim planovima pametnih država. Država napravi belodanu glupost, a ta se glupost objasni nekom velikom strategijom. Svi, navodno, znaju šta rade. Putin je strašno racionalan; Amerika uvek sledi svoje interese; Kina ima dugoročni strateški plan.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.