Sankcije, nekad i sad
Kad neki proizvod nema dobru zamenu, kaže se da tražnja za njim nije elastična. Benzin, gas, kafa, so — ako poskupe, vi ih svejedno morate kupovati. Nemate izbora.
Evo jedne teorije. Elastičnost se definiše ovako, za pojedinačne proizvode. Ali ideju treba podići na makro nivo. Cela neka nacionalna privreda može se lakše zameniti, a neka druga teže.
Rusija ima samo malo veći GDP od Španije. Ali, dok Španija proizvodi od svega po malo, više usluga a manje roba, Rusija proizvodi naftu, gas i važne metale. Za te proizvode nemate lake zamene. Tražnja za njima slabo reaguje na cene. Ne popušta kad cene porastu — nije elastična.
Zato su sankcije Rusiji tako važne. Ona proizvodi 6% svetskog aluminijuma, 7% nikla, 12% nafte, 18% pšenice, 19% gasa i 25% bakra. I to su sve robe kojima nije lako naći zamenu, svakako ne u kratkom roku.
Neko voli da poentira tvrdnjom da je ruska privredna nazadna jer samo izvozi resurse. U redu, ali baš zato što je tako nazadna — što gro njenog GDP-a ne čine turizam, gejming i digitalni marketing, nego nafta, gas i metali — baš je zato teško zamenjiva u svetu.
Kada stvari sa neelastičnom tražnjom samo malo ponestane, cena im poraste mnogo. I zato cene resursa sada divljaju. Cene nafte, gasa, pšenice, bakra, nikla i ostalog skočile su jer ostatak sveta svejedno nastavlja da ih kupuje.
Dalje, takav cenovni udar, ako je novčana masa nepromenjena, znači da je realna količina novca kojom privreda raspolaže manja. To je isto kao da je neko odjednom povukao novac iz opticaja. Ako novac na taj način nestane, sledi recesija — manje para, manje posla, manje investicija.
U ovom trenutku, centralne banke sveta su već u ciklusu restriktivne politike jer gledaju kako da spuste inflaciju. Ako nastave da to rade uprkos ratu i sankcijama, velike su šanse za još jednu svetsku recesiju.
Ali ako ne nastave, onda će se inflacija nastaviti.
Jedini izlaz iz ovog izbora, inflacija ili recesija, jeste zaustavljanje rata i podizanje generalnih sankcija. (Individualne, političarima, mogu slobodno ostati.)
Vratićemo se na ruske, ali pogledajmo jedan drugi poznati slučaj sankcija: SR Jugoslaviji. Rusija je sada blokirana finansijski, ali ne i trgovinski. SR Jugoslavija je od maja 1992. do novembra 1995. bila u totalnoj finansijskoj i trgovinskoj blokadi po rezoluciji Ujedinjenih nacija.
New York Times ima digitalizovanu arhivu još iz vremena pre interneta i tu se može naći sve što su ove novine pisale o tadašnjim događajima. Jugoslavija je tada bila česta tema i u arhivi ima mnogo starih, odlično napisanih vesti.
Članak od 25. maja 1992. najavljuje sankcije koje se Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija sprema da uvede. Rusija i Kina, kao stalne članice SB imaju pravo veta na takvu odluku, ali:
Zapadne diplomate veruju da će se Rusija složiti jer Moskva ne može priuštiti da bude ta koja spašava Slobodana Miloševića.
Kina, koja je najveći snabdevač Srbije naftom, od ovakvog embarga imaće gubitak. Ali diplomate kažu da Kina tradicionalno prihvata šta god ostale četiri članice Saveta bezbednosti kažu.
Kina je danas ubedljivo najveći uvoznik nafte na svetu. Za brzi rast treba mnogo energije. Ali ovde vidimo da je nekada bila izvoznik i to u Srbiju. Postaće neto uvoznik već 1993, odmah posle ovog glasanja.
Drugo, za Kinu je tada važilo da ćutke sledi druge: ona “tradicionalno prihvata šta drugi kažu”. Danas to ide malo teže.
Članak od 31. maja 1992. obaveštava o samoj sednici na kojoj su sankcije uvedene.
Rusija je ranije bila rezervisana, ali je sada glasala za sankcije. U oštroj izjavi, Rusija kaže da je Beograd “sam kriv za ove sankcije UN jer je odbio da se povinuje zahtevima međunarodne zajednice”.
Za ovaj glas Rusije sam znao, za oštru izjavu nisam. I glas i izjava su teško shvatljivi iz današnje perspektive, ali treba imati u vidu da su ovi događaji došli u neobičnom trenutku — u trenutku najvećeg otvaranja Rusije prema Zapadu još od kad je Petar Veliki ranih 1700-ih naredio dvoranima da obriju brade i obuku se po evropskoj modi.
Jeljcin je, naime, bio predsednik celih 1990-ih, ali je imao dve različite faze. Prva je počela baš u vreme ovih sankcija, kada je postavio reformsku vladu na čelu sa Jegorom Gajdarom. Gajdar je ukinuo državnu kontrolu cena i započeo duboke reforme, koje će kritičari posle zvati neoliberalnim. O tome ljudi govore kada napadaju rusku “šok terapiju”. Gajdar, međutim, nikada nije dobio novčanu podršku Zapada kakva dobro dođe ako reformišete raspalu privredu. Jeffrey Sachs — takođe omraženi neoliberal a inače čovek levog centra — do danas lamentira da je Zapad u tom trenutku ispusito šansu da Rusiju približi sebi.
Gajdarova vlada je trajala samo pola godine, do decembra 1992. Tada Jeljcin popušta pod pritiscima anti-reformista i na mesto premijera stavlja Koštunic Viktora Černomirdina, koji je bio čovek kontinuiteta, Gazproma i sporih reformi. Černomirdin je trajao sve do ruskog bankrota i velikih problema iz 1998.
Sve u svemu, Rusija je tada glasala za i jedino su Kina i Zimbabve (kao rotirajući član SB u tom trenutku) bili uzdržani. Rezolucija je tako prošla sa 13:0.
Kako smo se posle toga proveli?
U avgustu 1992, tri meseca posle uvođenja sankcija, NY Times kaže:
Većina velikih farika je zatvorena, stotine hiljada radnika prima umanjene ili nikakve plate, inflacija raste, ima nestašica.
Međutim, snalaženje je već počelo:
Svakog dana barže sa naftom, čelikom, ugljem i drugom robom idu Dunavom ka Jugoslaviji. Mnoge od njih su privatne i stižu iz Ukrajine i Rusije. Na fakturama piše da idu u Makedoniju, ali očigledno je da dovoze više nego što Makedoniji treba. Nafta stiže iz Grčke u cisternama kroz Makedoniju.
Načini na koji su se sankcije zaobilazile su fascinanti i NYT je o tome mnogo znao:
Tokom jedne nedelje, prema izveštaju EU, iz Makedonije je u Srbiju ušlo 782 kamiona natovarenih kompjuterima, hranom i hemikalijama, a 466 se vratilo iz Srbije u Makedoniju noseći sve od bakarnih cevi do smrznutih malina. Trgovina takvog obima ne bi prošla bez učešća makedonskih vlasti na svim nivoima.
U Rumuniji su međunarodni kontrolori otkrili jednu kreativnu švercersku kombinaciju. Putnički avioni JAT-a su svakog dana išli prazni iz Beograda za Temišvar i vraćali se sa po 20 tona benzina. Rumunski službenici su rekli da ne mogu ništa da urade, jer je jedan važan rumunski ministar umešan u taj posao.
U Albaniji, trgovina naftom sa Srbijom je ubedljivo najveći biznis u zemlji. U siromašnoj severnoj Albaniji, koja ima više ovaca nego automobila, ima čak 39 benzinskih pumpi na manje od 30 kilometara tesnog puta kojim automobili retko prolaze. Na njima se benzin sipa u kontejnere, nosi u reku i onda šalje u Srbiju. Diplomate i inspektori u Tirani kažu da su albanski političari i kriminalne sktrukture umešane u posao i da policija zbog toga ne radi ništa.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.