Rio Tinto u Africi
Nisam ljubitelj Rio Tinta.
U Srbiji, cela debata oko kopanja litijuma je jedno veliko tumaranje u mraku. Nigde se ne može razabrati šta su tačno rizici, a šta očekivana dobit od projekta. Ekolozi su nepokolebljivi umesto da budu analitični, ali je i Rio Tinto nemušt i neubedljiv. Izašla je jedna studija ekonomskih efekata, ali ne samo da je bila krajnje neuverljiva nego je ostalo prećutano ko je studiju naručio.
Rio Tinto je jedna, u pravom smislu te reči, globalna kompanija. Vodi se kao anglo-austrijska i tu su vlasnici razni investicione firme sa fondovima. Ovo su najveći akcionari grupe, svi do jednog bezlične institucije koje su i same akcionarska društva:
BlackRock Inc. (7.86%)
The Vanguard Group, Inc. (3.47%)
Norges Bank Investment Management (2.88%)
Legal & General Investment Management Ltd. (2.41%)
State Street Global Advisors Ltd. (1.93%)
Capital Research & Management Co. (World Investors) (1.83%)
Fidelity Management & Research Co. LLC (1.67%)
Capital International Ltd.(1.55%)
…
Niz se nastavlja. Od pojedinaca, među akcionarima se jedino mogu otkriti bivši i sadašnji generalni direktori firme sa po 0.01% vlasništva koje su dobili kao kompenzaciju. Daleko od toga da je Rio Tinto jedini takav, ali ja volim staromodniji kapitalizam u kojem se jasno videlo ko je vlasnik i ko šta kontroliše.
Povod za ovaj napis je, međutim, regulatorna odluka koju je upravo objavio Securities and Exchange Commission (SEC), glavni američki finansijski regulator. SEC je prihvatio da obustavi proces protiv Rio Tinta tako što će Rio Tinto platiti kaznu od 15 miliona dolara za korupciju.
Regulatorna odluka SEC nema pravni žargon, već čitko i jasno objašnjava kako je proces podmićivanja tekao. Baš onako kako biste zamislili.
Godine 2011. Rio Tinto je u Gvineji hteo da produži važenje svojih prava na rudarenje u oblasti koja se zove Simandou. Da taj cilj ostvari, Rio Tinto je angažovao konsultanta.
Angažovani konsultant (zvaćemo ga Konsultant) bio je francuski investicioni bankar, koji:
Nije imao nikakve veze sa rudarstvom i mineralima
Nikada nije ništa radio u Gvineji
Ali je bio školski drug visokog državnog funckionera Gvineje koji se školovao u Francuskoj. Optužnica ne kaže kog i kakvog funkcionera (Funkcioner), ali saznaćemo.
U internim emailovima Rio Tinta vidi se da je bliskost Konsultanta sa Funkcionerom bila glavni razlog njegovog angažovanja. Konsultant se nije unapred dogovorio sa Rio Tintom oko cene angažovanja. Samo je počeo da posreduje za njih.
Konsultant je slao e-mailove Rio Tintu u kojima kaže:
„Funkcioner pita kada ćete da mi platite.“
Ili:
„Funkcioner kaže da treba da mi platite za dosadašnji rad, ali da to bude jedna velika suma odjednom.“
Pa onda:
„Funkcioner pita da li ste mi platili. Kaže da mi dugujete mnogo, jer da nije bilo mene potpisao bi sa Kinezima.“
Osim ovakvih e-mailova, nema tragova nekih konkretnih usluga koje je Konsultant pružao Rio Tintu. Nije jasno šta je radio tokom četiri meseca koliko je sve trajalo.
Uspeh, međutim, nije izostao. Rio Tinto je dobio prava na eksploataciju i platio ih je 700 miliona dolara.
Konsultantu je za uslugu trebalo da plati 10,5 miliona dolara, ali je Rio Tintu bilo malo nelagodno da to plati odjednom. U njihovim internim e-mailovima kaže se: „jedan veliki transfer može izgledati kao mito i ljudi će se pitati gde je novac otišao“.
Menadžment je ipak odlučio da to uradi, jer je Konsultant nudio, kako su rekli, „veoma jedinstvenu i neponovljivu uslugu i bliskost Funkcioneru“.
Rio Tinto je odlučio da Konsultantu plati ne sa svog računa, već preko svoje ćerke firme u Australiji zvane Hamersley Iron. Nekim zaposlenima nije bilo jasno po kom osnovu se to radi i da li to tako može, pa su tražili objašnjenje. Menadžment se snašao: “hitnost i poverljivost ovog plaćanja znači da smo morali da donesemo neke brze odluke kako da sve organizujemo.”
Tako je Konsultant dobio novac, 10,5 miliona dolara, na svoj račun u švajcarskoj banci.
Nekoliko dana nakon prijema novca, Konsultant je probao da manji deo transferiše nekoj firmi u Hong Kongu — a vlasnik te firme je, gle, nepoznati državljanin Gvineje. Zatim je pronađeno da je ta firma iz Hong Konga od nekog kineskog proizvođača kupila majice za $200,000 dolara za izbornu kampanju onog istog gvinejskog Funkcionera.
Pošto je sve to otkriveno, SEC je podigao optužnicu i sada se konačno nagodio sa Rio Tintom da se proces obustavi, a da Rio Tinto plati kaznu od 15 miliona dolara.
Sve ovo prethodno citirano je ili prepričano iz pomenute odluke SEC. Sa ostatka interneta nije teško videti da je Funkcioner u pitanju bivši predsednik Gvineje Alpha Conde. To je bivši demokratski aktivista koji je postao predsednik 2010. godine, a 2021. je svrgnut vojnim pučem.
Konsultant u poslu zove se François de Combret. Na njegovoj Wikipedia stranici piše da je sa Condeom išao na francuski Science Po univerztitet. Piše i da je “od 2011. godine, zajedno sa Tonyjem Blairom i Georgeom Sorosom, bio savetnik predsednika Gvineje Alpha Condea.”
Humanizam i renesansa.
Da podvučemo crtu i vidimo ko je ovde šta imao:
Dobio je predsednik Conde, 10.5 miliona dolara.
Dobio je i Konsultant, deo tih para.
Sada će dobiti i budžet SAD, 15 miliona dolara od Rio Tinta.
Rio Tinto je trebalo da bude među dobitnicima jer je jeftinije dobio prava na rudnike. Međutim, ta prava nikada nije iskoristio. I osim što je platio za njih, sada plaća kaznu. Takođe, menadžeri Rio Tinta koji su režirali skandal su otpušteni.
Na gubitku su stanovnici Gvineje kojima rudnici, metafizički, pripadaju. Umesto da izaberu najbolju ponudu na javnom nadmetanju, prava su preko predsednikovog školskog druga prodali u direktnoj nagodbi.
Sve je ovde jasno, ali stvari ipak treba staviti u perspektivu.
Za ovaj skandal znamo zato što su američke institucije nešto u vezi njega uradile.
SAD imaju poseban zakon o pokušajima podmićivanja u inostranstvu i američka država na osnovu njega goni i kažnjava svoje firme, a i tuđe kad može. Zato je Rio Tinto kažnjen, a predsednik Alpha Conde je zbog umešanosti u korupciju stavljen pod sankcije.
Takođe, slučaj ima predistoriju.
Rio Tinto je prava na iste rudnike izgubio tako što ih je prethodni predsednik Gvineje pre 2010. godine oduzeo i dodelio nekom drugom. I taj prethodni predsednik, koji se prezivao vrlo slično, Conte, to je uradio uz mito i korupciju.
Taj slučaj je takođe isplivao na površinu i u Švajcarskoj je za njega optužen i osuđen izaelsko-švajcarski biznismen Beny Steinmetz. Rio Tinto je tada bio na suprotnoj, gubitničkoj strani. I kod ovog konsultanta je posao koštao oko 10 miliona dolara. Švajcarska je to otkrila i Steinmetz je osuđen na pet godina zatvora i kaznu od 56 miliona dolara. (Ipak, pošto ima izraelsko državljanstvo i jedan je od najbogatijih ljudi u Izraelu, ostao je tamo i nije u zatvoru. To je drugi problem.)
Nije im, dakle, prvi put. Izgleda da se u Gvineji, i još po negde, prava na rudarenje redovno dobijaju na ovaj način. Čak izgleda i da je tarifa standardna. (U ovom slučaju to su samo rudnici gvožđa i sume čak i nisu naročito velike.)
Razlika je, međutim, što za neke skandale saznajemo. To po pravilu budu oni u koje su umešane zapadne firme i pojedinci. Neki plate kaznu, neki budu otpušteni, neke pošalju u zatvor.
Za druge skandale nikad ne saznamo.
Glavni rudar u Gvineji ovih dana je Kina. Polovinu svog boksita Kina uvozi iz Gvineje. Kako Kina dobija svoja prava na eksploataciju ne znamo, ali kladim se da Conde, Conte i ostali vizionari znaju. Kineske kompanije koje investiraju širom Afrike su ili državne ili ih je država tamo poslala. Isto važi i za ostatak sveta. Neće se kineski državni tužilac baviti njima, ako neki zakoni te vrste uopšte postoje.
To je ta perspektiva. Nije sjajno, ali kada se uzme u obzir šta sve ne znamo i nikada ne saznamo, Rio Tinto odjednom izgleda malo bolje. Od tolerisanja korupcije to ekološke svesti, Zapad ima strožije standarde i sa manje ili više uspeha primenjuje ih na sopstvene firme ma gde bile. Zato o njima više znamo. O drugima možemo samo da nagađamo ili da, kao u Boru i Smederevu, omirišemo u vazduhu.