Privatni sektor je generalno bolji, efikasniji i inovativniji od državnog jer ga vodi profitni motiv. Da li je to vaša ulična pekara, ili su to Apple i Nvidia, ove firme su uspešne, preduzimljive i fine prema klijentima zato što su privatne.
Stvar bi trebalo da je očigledna. Državne pekare, ko ih se još seća, bile su prazna, bezlična i nemaštovita mesta sa cela tri proizvoda: hleb, đevrek, kifla. Isto su izgledale i 1950-ih i 1980-ih. Privatne pekare, čim su se krajem 1980-ih pojavile, odjednom su imale na desetine raznih peciva. I danas stalno pokušavaju nešto novo.
Možete od države tražiti socijalnu brigu, možete hteti veću regulaciju da nekoga zaštitite, ali ne možete pri zdravoj pameti osporiti da će privatna firma zadovoljiti kupca i stvoriti nešto novo u proseku bolje od državne. Znamo logički zašto je to tako — zbog profitnog motiva koji je u ljudskoj prirodi. I znamo iz hiljada primera da to jeste tako, od lokalne pekare do tehnoloških lidera.
Država može i sama da preduzme neke stvari. To se radi u retkom slučaju kada je nešto svima potrebno, a privatni sektor nema načina da ga naplati. Klasičan udžbenički primer je primorski svetionik:
Kada se sagradi, on je javno dobro jer svi brodovi u blizini mogu da se po njemu upravljaju.
Onaj ko ga je sagradio nema načina da svoj trud naplati, jer svetlo vidi i onaj ko nije platio.
Zato svetionike niko neće graditi, već to mora da uradi država.
Ključ problema je, dakle, u naplati. Nešto postaje javno dobro kada nam treba, ali se ne može naplatiti.
Svetionik je klasičan primer koji, inače, istorijski nije baš tačan. Nakon što su neki ekonomisti sve to stavili u udžbenike, drugi su pronašli da je svetionike gradio i privatni sektor kroz udruženja i naplatu članarina.
Nije bitno. Neka svetionik bude primer da država ipak može nešto korisno da uradi. Ali neka ovaj istorijski nalaz bude podsećanje da privatnici mogu da iznenade teoretičare i urade nešto i onda kada mislite da nemaju načina.
Jedna velika misterija je zašto se obrazovanje tretira kao javno dobro. Obrazovanje je po sebi klasična privatna usluga. Može se direktno naplatiti.
U javnom mnjenju na svetskom nivou dominira ideja da država mora da sama pravi i vodi škole, kao da ih bez nje ne bi bilo. U Srbiji je ovo uverenje gotovo univerzalno.
U blažoj verziji, dopušta se da bi privatnih škola možda i bilo, ali da su državne škole bolje, uprkos tome što je u svemu ostalom, od pekara do klinika, privatni sektor dokazano superiorniji.
Sve se ovo prepliće sa brigom o priuštivosti i jednakosti, pa se pitanje ko plaća za školu ne razdvaja od pitanja ko proizvodi obrazovanje.
To su različita pitanja. Ako se dopusti da država treba zbog jednakosti da plaća za svačije školovanje, to i dalje nije razlog da ona bude praktično monopolski proizvođač usluga obrazovanja: da upravlja celokupnim školskim sistemom, da bude vlasnik škola, da osmišljava nastavu, bira udžbenike, postavlja direktore, da proglašava letnji raspust.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.