O poreklu
Neko je nekome prekrečio mural, pa je na Twitteru planula rasprava ko gde sme da kreči. Može li neko iz Borče i Zaječara da okreči mural na Vračaru?
To je pitanje koje može odvesti na mnogo strana, ali u ovoj konkretnoj raspravi dovelo je isticanja mesta porekla. Svi znamo za fenomen “rođenog Beograđanina”. Tako se u ovoj raspravi o krečenju jedan izjasnio kao peta generacija Beograđana, drugi ga je pretekao jer nije samo Beograđanin nego rođeni Vračarac, što je kasta iznad. Na kraju ni Vračar nije bio dovoljan, jer je neko objasnio da smo “mi rođeni i odrasli u Starom gradu Vračarce uvek smatrali seljoberima” ili tako nekako.
Ovo sada može prizvati poznate prigovore da niko nije zaslužan za to gde je rođen, da isticanje porekla znači nedostatak pravih argumenata i tako dalje. I postoji dobar razlog da se poreklo, gradsko, porodično i drugo ignoriše. U egalitarnom društvu, a američko je zbog specifične istorije tu otišlo najdalje, skromno poreklo čak nosi i dodatne implicitne poene.
Sada kada smo to sklonili sa dnevnog reda, treba reći da stereotip o poreklu postoji zato što u proseku jeste informativan. To važi za sve predrasude. Ne treba im robovati, ali predrasude su postale predrasude tako što su kroz vreme bile uglavnom tačne. Svidelo nam se to ili ne, bilo fer ili ne, porodično poreklo jeste važno.
Poslednji Nedeljnik ima profil Milutina Nikolića, investicionog bankara iz Beograda sa zanimljivom ličnom, poslovnom i porodičnom istorijom. Milutin nije samo bankar već i preduzetnik u obrazovanju i veliki erudita (i čitalac ovog biltena i moj dobar drug, da budem do kraja transparentan). Ali pogledajte samo ovaj isečak iz intervjua, o njegovom nekadašnjem mentoru iz Švajcarske Vladimiru Dimitrijeviću:
Vladimir Dimitrijević je nedovoljno poznat kod nas. On je sin najbogatijeg Srbina/Jugoslovena u svoje doba i otac najbogatijeg Srbina u njegovom dobu. A umro je k’o crkveni miš, tako što ga je sin finansirao i delimično ja.
Njegov otac je bio Dimitrije Taki Dimitrijević koji je bio Cincarin iz Moskopolja, živeo i radio u Skoplju, da bi se porodica preselila u Beograd, u evropsku „Ameriku“ posle Prvog svetskog rata. Taki je bio sajdžija i draguljar koji je pravio enormne profite i bio finansijer čuvenog trgovca Mitića. Uhapšen i odležao u zatvoru 13 godina posle Drugog svetskog rata. Porodici Dimitrijević oduzeto je sve, u presudi je pisalo da im se oduzima sve „do košulje“.
Vladimir je sa 17 godina dobio poziv za regrutaciju. Pošto mu je otac bio narodni neprijatelj, to je bila smrtna kazna. Nabavio je pasoš Kanađanina od 32 godine i sa 17 godina pobegao, prvo u Italiju, a onda u Švajcarsku kod sajdžijskog kontakta njegovog oca. I opet paralela, moj otac je krenuo kao knjižar, Vladimir Dimitrijević je bio knjižar, koji je 1962/63. otvorio čuvenu izdavačku kuću „Laž dom“ i počeo da objavljuje ono što je danas najveća kolekcija slovenske književnosti na Zapadu.
Svaka generacija ove porodice se iznova obogatila. Generacijski nisu nasleđivali kapital, već druge stvari — gene, radne navike, nos za biznis, ideju da se bude preduzetnik, porodična poznanstva, vrednosti, ili sve nabrojano u nekoj proporciji.
Ne bih smeo da više iz Nedeljnika prenosim, ali tamo piše kako se i u Milutinovoj porodici desilo nešto slično — iz predratnog preduzetništva, kroz nacionalizaciju i komunizam ponovo u preduzetništvo, u inostranstvu pa opet u zemlji.
Jedna italijanska studija ispratila je gradsko, porodično i klasno poreklo kroz čak šest vekova. Istraživači su uzeli podatke iz cenzusa u Firenci iz 1427. godine, koji sadrže porodična prezimena, njihovo bogatstvo, zanimanja kojima su se bavili i tipične prihode po zanimanjima. Onda su to uporedili sa sadašnjim podacima iz poreske uprave i dobili značajnu vezu:
Porodice koje su 1427. godine bile bogate i bavile se prestižnijim zanimanjima, u proseku su bogate i danas.
Porodice koje su 1427. bile siromašnije i bavile se manje prestižnim zanimanjma, u proseku su siromašnije i danas.
Pod “porodicama” misli se na prezimena i to komplikuje stvar jer je kroz vekove sigurno bilo dolazaka i odlazaka iz grada ljudi sa istim prezimenima. Ali neka veza svakako postoji i održala se kroz šest vekova. “Ja sam dvadeset-peta generacija Firentinac” ipak nešto znači.
I to nije zbog nekretnina u centru Firence. Turizam postoji tek stotinak godina, a veza koju su našli traje mnogo duže. Generacijski se verovatno prenosilo i nešto drugo.
Slična istraživanja postoje za druge zemlje. U Engleskoj su ispratili jako retka prezimena kroz nekoliko vekova i pronašli da je društveno-ekonomski status izuzetno stabilan do dan danas.
U egalitarnoj i socijal-demokratskoj Švedskoj našli su da su nosioci gospodskih prezimena iz 18. veka i danas bogati, obrazovani i prosperitetni. Konstantin Konstantinović iz stokholmske verzije Starog grada ima 4-5 puta više šansi da postane doktor ili advokat od prosečnog Šveđanina. Tako otprilike idu nalazi.
Ali verovatno najbolje dokaze o međugeneracijskom prenosu nečega što nije bogatstvo imamo iz Kine.
Kina je 1950-ih imala komunističku revoluciju, a zatim u komunizmu 1960-ih i 1970-ih Kulturnu revoluciju. Ova dupla revolucija, revolucija unutar revolucije, bila je najradikalniji pokušaj klasnog izjednačavanja ljudi u istoriji. Komunistička revolucija je izjednačila imovinsko stanje, ali je onda Kulturna revolucija pokušala da iskoreni i sve razlike u kulturi i obrazovanju. Mao je na neko vreme zatvorio škole i univerzitete, a onda je upis bio vršen na klasnoj osnovi. Stara buržoazija nije mogla u škole. Obrazovane ljude premeštali su na selo da rade i prođu kroz kulturno-političku indoktrinaciju.
Studija iz 2020. godine ispratila je porodične dohotke pre i posle revolucije i našla ovakvu sliku. Brutalna dupla revolucija jeste izjednačila ljude. Elite iz 1950-ih su tokom 1960-ih i 1970-ih iskorenjene. Njihova deca tada počinju da zarađuju manje od proseka. Ali u sledećoj generaciji — kada se od radikalnih politika odustalo i Kina počela da se otvara — unuci nekadašnjih kineskih elita se ponovu uzdižu i ponovo imaju natprosečne prihode.
Na slici to izgleda ovako:
Razlika, očigledno, nije u nasleđenoj imovini. Toga nije bilo.
Jedan deo objašnjenja mora da je u genetici. Unuci su postali obrazovaniji od proseka, iako roditelji to nisu bili.
Ali to nije sve. Unuci kineskih elita se razlikuju i po vrednostima i stavovima: lakše prihvataju nejednakost dohodaka, više veruju u tržište i preduzetništvo, više veruju da se rad i trud isplate. I ne samo da tako govore, već studija nalazi i da prosto više rade. Mora da se sve to nekako generacijski prenosilo kroz vrednosti, sklonosti, vidike, navike i kroz povezanost sa drugim porodicama sličnih statusa, sposobnosti i sklonosti.
Opsesija poreklom nije bez osnova. Ono igra važnu ulogu. U proseku.