Na mikročipovima se danas lome pitanja države i tržišta, međunarodnih odnosa, globalizacije i deglobalizacije. Čipovi su izmišljeni u Americi, ali su tržišne sile nekim putevima dovele do toga da se danas 65% svetskih čipova pravi na Tajvanu i još 20% u Južnoj Koreji. Kod najkvalitetnijih čipova je koncentracija na Tajvanu još veća — oni prave 90%. Amerika je zato odlučila da proizvodnju čipova vrati na svoju teritoriju i to sada pokušava da uradi kroz subvencije. Nešto slično — samo malo kasnije i malo blaže, kako to obično bude — radi i Evropa.
Ovo je novo poglavlje u ekonomskoj istoriji jer ovim najrazvijenije države vode takozvanu industrijsku politiku. Industrijska politika — mešanje države u pitanje šta će privatni sektor proizvoditi — do sada je bila rezervisana za ostatak sveta. Azija je najpoznatija po tome. Japan, Južna Koreja, Tajland, Tajvan i svi drugi po istočnoj i jugoistočnoj Aziji su se tako razvijali, manje ili više uspešno. I dalje to donekle rade, ali manje nego 1960-ih i 1970-ih.
Sada, odjednom, Amerika ima svoju najveću inicijativu industrijske politike ikada. Američka država izdvojila je 53 milijarde dolara, tu negde oko celog jednog BDP-a Srbije, za subvencije za proizvodnju čipova. Tajvanski TSMC i korejski Samsung, prvi i drugi najveći svetski proizvođači, već grade fabrike u Arizoni i Teksasu. Mikron i Intel su drugi vodeći kandidati za državnu pomoć da izgrade fabrike na američkom tlu.
To je situacija. Kako stvari idu na terenu?
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.