Negde u 19. veku su konzervativce nazvali glupom partijom, ili možda bolje, partijom glupaka. Taj epitet se ponavlja do današnjeg dana i ako samo pretražite „stupid party“ odmah ćete naći naslove tekstova gde neko iz NY Timesa i slično govori o Republikancima:
To je redovan slučaj.
Uzeo sam da potražim ko je prvi upotrebio ovu frazu i ispostavilo se da je to bio John Stuart Mill. Naravno, pomislio sam. John Stuart Mill je bio veliki liberal, čudo od deteta, veoma cenjen, ali za klasične liberale on je neka vrsta izdajnika. Počeo je kao klasični, tržišni liberal, ali vremenom sve više išao ulevo (i za to je kriva žena koju je kasnije u životu sreo; od Slobodana Miloševića do Novaka Đokovića to je naše standardno objašnjenje kada stvari loše krenu, ali u slučaju Milla ni Englezi na njega nisu imuni). Bio je iz elite i elitista, čovek salona i ima smisla da je baš on konzervativce prozvao zatucanima.
Stvari ipak stoje bolje. Evo kako je to u svoju odbranu objasnio Mill:
Nikada ja nisam mislio da kažem da su konzervativci generalno glupi.
Hteo sam samo da kažem da su glupi ljudi generalno konzervativni.
To je već nešto sasvim drugačije. Ako ste konzervativac, ne znači da ste glupi. Ali ako sretnete glupog čoveka, veća je šansa da je on konzervativan, a manja da je liberal. Moguće.
Ali onda sledi šlag:
Ako glupost ima tendenciju ka konzervativizmu, onda polu-znanje ima tendenciju ka liberalizmu.
Liberalizam je za Milla podrazumevao manje mešanje države nego što je to slučaj danas. Takav, klasični liberalizam, danas je uglavnom irelevantan. Ne postoji u praksi, a nije stabilan ni kao ideologija. Osipanje klasičnih liberala traje od najmanje 2016. godine, kada je izabran Trump. Jedni ležu pod rudu i malo po malo prihvataju doktrinu modernog levog liberalizma; drugi se tome opiru i odmeću u konzervativce.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.