Nekada je svet imao velike antimonopolske procese i odavno više nije tako. Slučaj Microsofta bio je poslednji koji je zainteresovao širu javnost.
Jedan razlog zašto više nije tako je što se države, eksperti i sudovi vode teorijama, bili oni toga svesni ili ne. U oblasti monopola već odavno svetom dominira teorija koja je potekla na univerzitetu u Chicagu a onda iz Amerike otišla u svet, koja kaže da u srcu antimonopolskih procesa mora da bude potošač.
Ako se ne može pokazati da je monopolska pozicija zloupotrebljena tako da se ošteti potrošač, onda nema smisla kažnjavati firmu samo zato sto je velika. Ne treba štititi konkurente, već potrošača. A velike firme nisu postale velike tako što su štetile potrošačima; naprotiv, potrošači su ih sami napravili tolikim.
U poslednje vreme, međutim, neke stvari se ovde menjaju. Rasprava oko monopola prestala je da se vodi samo u vezi cena, profita i para. Sa današnjim tehnološkim monopolima nije važno samo ko je koliko naplatio i zaradio, nego i ko šta kontroliše. Potrošači se ne nalaze u supermarketu jer su mnogi proizvodi besplatni; pa ako ste Google ili Meta onda ne zarađujete od korisnika vašeg proizvoda, već posredno. Ko je onda potrošač?
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.