Protesti u Bosni i Hercegovini uistinu se rijetko dešavaju. Život u jednoj od najkorumpiranijih država Evrope s niskim standardom, sa visokom nezaposlenošću, siromaštvom i niskim platama, ne rezultira buntom protiv sistema, nego sveopćom letargijom i pasivnošću.
Od kolijevke do groba
Ipak, kada se protesti i dese, uglavnom su socijalnog karaktera. Različite grupe stanovništva zahtijevaju od države da ih zbrine i nešto im da, bilo je da je riječ o radnicima propale državne firme koji traže plate i uvezivanje staža ili boraca koji zahtijevaju veće naknade.
Socijalni protesti s prilično općenitim zahtjevima okupljenih održani su početkom jula u Sarajevu. Iza ovih protesta stajali su Sanjin Musa i nekolicina sindikata u BiH. Demonstranti su tražili povećanje socijalnih davanja, od uvođenja naknada za porodilje u iznosu od 1.000 KM (500 eura) na nivou cijele Federacije BiH, povećavanja naknada za demobilisane borce, naknada za nezaposlene, itd... Istovremeno, zatraženo je uvođenje minimalne plate od 1.300 KM. Koliko je primjerice ovaj potez smislen dovoljno će vam reći podatak da trenutna prosječna plata u BiH iznosi oko 1.100 KM (550 evra), a najniža 540 KM (277 eura). Istovremeno, traženo je i ukidanje ili smanjenje postojećih poreza i daždbina, od nameta na plate preko akciza na gorivo do PDV-a, kako bi se ublažili troškovi za građane.
Dakle, zahtjevi su podrazumijevali uvođenje minimalne plate na nivo veći od prosječne, što bi, i najvećim laicima je jasno, dovelo do astronomske nezaposlenosti i masovnog kršenja zakona o minimalnoj plati, te istovremeno – i povećanje izdadataka države za socijalna davanja i smanjivanje poreza. To već govori o popriličnoj ekonomskoj nepismenosti i nečemu što spada u sferu djedomrazovštine, a ne racionalnih zahtjeva. Bilo je tu i ne pretjerano manje besmislenih zahtjeva poput jednostavnog navođenja „tražimo povećanje plata“ (kome? kako?), „zahtijevamo prednost pri zapošljavanju“ (za koga, gdje?), itd...
No, ovo govori puno toga o sistemu vrijednosti i političkim željama prosječnog Bosanca i Hercegovca u odnosu prema državi – one se svode na zahtjeve da im država nešto materijalno obezbijedi, da im to što država treba da pruži bude obilno i da država bude majka koja o njima brine od kolijevke do groba.
Da socijalisti razumiju ekonomiju, ne bi bili socijalisti
U tom smislu, znakovita je bila izjava glavnog organizatora protesta, Sanina Muse:
BiH nije siromašna država, ravnaju nas sa Bocvanom i Ugandom — uz dužno poštovanje tim državama — BiH je bogata. A kada bi se bogatstvo ove države ravnomjerno raspoređivalo, BiH bi ubrzo postala jedna od bogatijih na svijetu,
poručio je Musa.
Ne zna se šta je pogrešnije u ovoj izjavi, nepoznavanje osnovnih činjenica poput toga da se pežorativno govori o Bocvani koja zapravo za oko 500 dolara ima veći nominalni BDP per capita od BiH, ili tvrdnji da je Bosna i Hercegovina zapravo bogata zemlja, ali je problem što se, eto, to njeno bogatstvo nije „ravnomjerno raspoređivalo“. Ko biva, prebogati smo, samo nam to bogatstvo sebi otme malobrojna elita i sve bi bilo bolje kada bi se ono njima oduzelo i podijelilo svima ravnomjerno.
Priom Musa koji daje ovakve izjave nije nikakav ljevičarski aktivist ni socijalist. Naprotiv, radi se o jednom o popularnijih islamističkih aktivista u Bosni i Hercegovini i predsjedniku marginalne stranke „Vjera, narod, država“, koja otvoreno zagovara organiziranje države na islamskim vjerskim principima i zakonima.
No, na ovom primjeru vidi se da se glede socio-ekonomskih pitanja radikalna vjerska desnica u BiH ne razlikuje previše od ljevičarskog ekstremiteta.
Problem je, međutim, što BiH ni po kojem mjerilu nije bogata zemlja. Po BDP-u per capita, kao najpouzdanijem mjerilu standarda nekog društva, Bosna i Hercegovina je u donjoj polovini svijeta. Po nominalnom smo na 110. mjestu u svijetu, a po paritetu kupovne moći na 86. mjestu, u društvu Barbadosa, Gabona i Surinama. Dakle, gdje je to bogatstvo koje bi se trebalo preraspodjeljivati?
Dobrim dijelom ga i nema ne zbog nedostatka preraspodjele, nego što se i ovo postojeće malo preraspodjeljuje masovno i naširoko, tako da se za relativno sitne pare kupuje socijalni mir i ubija poduzetnička inicijativa.
Društvo preraposdjele
Zadatak tranzicije Bosne i Hercegovine iz socijalizam u kapitalizam, s izuzetkom onih početnih reformi Ante Markovića, pripao je novim nacionalističkim elitama koje su zemlju prethodno vodile u brutalno krvoproliće i ostavile za sobom potpuno urušenu državu i ekonomiju.
Ipak, ako su bili zaodjenuti u nova nacionalna ruha, to ne znači da njihov mentalni čip u pogledima na društvo nije bio komunistički u shvatanju vlasti i moći. To shvatanje gleda na vlast kao na sredstvo da se, radi lične moći i bogatstva, što više segmenata društva i što veći broj stanovnika zadrži pod direktnom kontrolom vladajućih oligarhija. Dejtonska državna struktura, sa dva entiteta, deset kantona i njihovim bezbrojnim institucijama, davala im je idealno tlo za stvaranje jednog glomaznog čudovišta. S puno moći. Puno novca. I puno zavisnika.
Pogodovale su im i sklonosti i zahtjevi stanovništva. Stanovništvo je htjelo, a i dalje hoće, da država brine o njemu. Sve kategorije su manje-više složne u tome. I političari su im, u skladu sa zahtjevima, ispunjavali njihove želje.
Nakon završetka rata, svi demobilisani borci, sve tri vojske, tražili da dobiju boračke naknade i osigurana mjesečna primanja kao vraćanje duga za njihovo učešće u ratu. I vlasti su im to i dale.
Umjetnici su tražili da pozorišta, galerije, muzeji, filmska industrija, festivali, čak i kina, budu finansirana i obezbijeđena budžetom. I vlasti su im to i dale.
Narodi su tražili besplatno školovanje od osnovne škole do fakulteta. I vlasti su im to i dale. U mnogim dijelovima BiH omogućili su im čak i besplatne udžbenike.
Narodi su tražili da im zdravstvo i penzije u potpunosti budu obezbijeđeni i osigurani od države. I vlasti su im to dale.
Narodi su se odlučno protivili privatizaciji državnih kompanija smatrajući to pljačkom društvenog bogatstva i rasprodajom „porodične srebrenie“, i ogroman broj njih političke elite jesu zadržale u državnom vlasništvu. U ovom trenutku u vlasništvu države nalazi se oko 550 kompanija koje, prema posljednjim podacima MMF-a, zajedno generišu dug koji iznosi oko 9 milijardi KM, što je blizu jednog ukupnog godišnjeg budžeta BiH na svim nivoima.
Od 10 kompanija s najviše zaposlenih u BiH u 2021. godini, njih 9 je u većinski državnom vlasništvu.
Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000, tj. preko trećine ljudi koji rade direktno za državu.
Keep reading with a 7-day free trial
Subscribe to Tržišno rešenje to keep reading this post and get 7 days of free access to the full post archives.